Za Blic zabavu
Kontra
Mirjana Bobić Mojsilović
Guča je postala planetarni fenomen. Domaći festival trubača, proglašen je u nekoj anketi za najbolji festival na svetu, pa su tako ovih dana svi srpski mediji puni ponosa i hvale zarad činjenice da ćemo opet, po dobru, biti u vestima stranih medija i da će to malo mesto podno planine Jelice, ove godine okupiti oko pola miliona ljubitelja ”limene muzike”, roštilja i svadbarskog kupusa, piva , rakije i vašarske atmosfere.
Guča tako postaje jaki srpski brend – jači čak i od medalja u sportu, jači i od srpskih srednjevekovnih manastira – malo mesto u kome se luduje tri dana, i u kome trans ima srpsko obličje – obilje hrane, galoni pića, lepotice po stolovima, dert i trubači koji sviraju jedni pored drugih. Kakofonija života na delu – živopisne slike u kojima se mešaju Civilizacija I Divljina, odušak pred mengelama savremenog sveta, sve to sabijeno u tri dana autentičnog srpskog ludila, koje nije prestajalo, ni pod komunizmom, ni pod sankcijama, koje traje bez obzira, pa čak i uprkos onome što se dogadja napolju.
Guča tako postaje simbolički vašar u koji svet gleda razrogačenih očiju – ludilo na srpski način, kakvog nema nigde drugde. Slavlje buke i hedonizma. Merak , uprkos svemu.
U jednoj maloj zemlji koja je svake godine sve manja, u kojoj se i dalje čekaju vize za odlazak u inostranstvo, u kojoj ništa nije normalno I u kojoj “živeti kao sav normalan svet“ još uvek predstavlja ključni politički slogan, Guča je lekovito , suludo i divno ostrvce radosti postojanja izvan koordinata globalne kulture.
Oduševljenje sveta ovom manifestacijom može da govopri i o tome da I njima, ponekad, treba malo Srbije.