mar
13
2007
0

OČEVI I DECA

Jedna naizgled estradna priča, ovih dana je uzburkala domaću javnost. U priči su, kao u kakvom vodvilju – jedan oženjen muškarac, jedna slobodna žena, jedno dete I jedna sudska presuda koja pokazuje da je dotični muškarac biološki otac tog deteta. Što znači da je seksa bilo. Oženjeni muškarac se posle presude oseća poraženim i na silu nateranim da bude otac detetu – to jest da dete nosi njegovo prezime, I da mu plaća alimentaciju. Slobodna žena se oseća pobednicom u toj priči, jer je za svoje dete izborila socijalni status – u rubrici “ime oca” ono će imati šta da napiše. Javnost je tu upetljana, jer se radi o nestašnom preljubniku koji je javna ličnost.

Muškarci su se našli pogodjenim – jer to znači da svaki njihov “izlet“ može da se završi ovako – da im se na vrat navali neko neželjeno dete i neka odlučna žena koja isteruje priču do kraja. Sa druge strane, žene su sklone da kažu kako su muškarci neodgovorni , i da ne mogu nekažnjeno i bez obaveza da seju decu okolo.

Tako se ispostavlja da su deca žrtve, kako god da se okrene- za muškarce su ona teret, za žene su , obrni – okreni, kad su već tu, sredstvo da se naplate neki dugovi. Teza da žene na silu hoće da muškarce nateraju da budu očevi njihovoj deci – dosta je problematična. Ako žele samo seks, bez posledica, onda je stvar lako rešiva. Uostalom, setimo se samo filma ”Fatalna privlačnost”.

Priča o tužnim majkama I vanbračnoj deci više ne stoji – savremena nauka može da otkrije oca, a i zakoni danas pomažu slobodnoj ženi da bude samohrana majka. Otac više ne priznaje dete – to u njegovo ime radi sud.

Tužna priča.

Deca takvih očeva, i majki koje njihove slike guraju u novine, zaista su uskraćena. Jer, ovde nema pobednika.

Written by mbm in: Blic, Kolumne |
mar
05
2007
0

SRPSKI SINDROM

U stvari, sve liči. Nema razloga da više sa oduševljenjem ili zavišću gledamo u “veliki svet” – jer sve čega ima tamo, ima i kod nas. O, obrnuto. Istorija i geografija , bar u zapadnoj civilizaciji, više ne predstavljaju nikakav izvor različitosti. Evo svežeg primera za rečenu tezu – dodela Oskara, najglamurozniji dogadjaj na Kugli, koji posmatra dve trećine planete, protekla je uz osećanje koje bismo nekritički mogli nazvati “srpskim sindromom”.

Naime, najveća nagrada u svetu filma, Oskar za režiju, dodeljena je Martinu Skorsezeu. I sam čuveni reditelj kome je ova nagrada dodeljena pošto mu je izmakla mnogo puta, a posle pedeset godina njegovog bavljenja filmom, nije mogao da se otme utisku da je ona više nagrada u ime ispravljanja nepravde prema njemu, nego što je nagrada njegovom najsvežijem rediteljskom umeću. To ga naravno nije sprečilo da je primi, i da joj se raduje. Ali, šta je tu “srpski sindrom”?

Kao i ovde, i u svetu su nagrade, najčešće, stvar kombinatorike, viših interersa, politike, pa i političke korektnosti , rezultat rada odredjenih lobija – i kao i ovde, i u velikom svetu se nagradama koje se dodeljuju umetnicima, u stvari, završavaju neka druga posla. Naplaćuju se dugovi, ispravljaju se krive Drine, meri se izgleda, više, sve drugo nego sama vrednost umetničkog dela – mere se čak i godine i biografija potencijalnog dobitnika. Kod nas se meri čak i biografija onoga kome nagrada neće biti dodeljena. Onaj kome nagrada izmiče, ponekad je važniji od samog laureata. I tamo se meri na kašičicu, isto kao i ovde .

Jer, nagrada je varljivi, ovozemljaski znak da umetnik ulazi u istoriju. Zato su retki oni koji nagradu odbijaju, pošto su shvatili o čemu se radi, jer je nisu dobili onda kada je trebalo. Nema, dakle, nagrade koja je mala, nameštena, utešna, ili koja stiže prekasno.

Kako u Srbiji, tako i svuda oko nas.

Written by mbm in: Blic, Kolumne |


Powered by WordPress | Design by: SmartWebArt

eXTReMe Tracker